Странице

понедељак, 6. мај 2013.

Jagnje, dinosaurus i makovo zrno

I evo, sada kada slavimo velike praznike mi, ''klinci'' iz sedamdeset i neke ne mogu, a da se ne zapitam šta li ovo radimo?
Prisećamo se osećaja raznih  iz detinjstva... jasne, kristalno jasne slike proslava vrzmaju se po glavama upravo tokom velikih dana, prazničnih. I šećkaju se tako pritajeno, iritirajuće jasne i živopisne po onim delovima mozgova koji su još sposobni da emituju informacije po našim organizmima. Mirišljave, živopisne informacije stizu do nervnih završetaka, zakukuljenih tamo negde, vešto zaturenih... Lutale su te slike i danas, na Uskrs po mom telu, dolazile do ruku, nogu...Nisu se pretvarale u reči jer reših da ne smaram danas. Moji prijatelji pretvorili su ih u recenice. Zaplivale su u elektronskom svetu, našem svetu za govor i razmšljanje.
Ne kažem da se svi tako čvrsto drže detinjstva. Ima i onih velikih, odraslih igrača ove balkanske igre na sreću. Da, ima i takvih, ali čini mi se, ako me moj delić mozga ne vara, mnogo je više nas, autsajdera, razmaženih derišta koji nikako da sačekaju bus na pravoj stanici. I čekali smo tako neku dvadesetiticu, pa trideseticu, a sada i četrdeseticu. Hm, nešto mi miriše da i ona ide u pogrešnom smeru.
 Ma ulazim, baš me briga, vozikaću se još malo, baš da vidim gde ide ovaj bus...
Zbunjujuća su ova naša deca...Trčkaraju i oni tu oko nas i živi su dokaz koliko dugo i mi trčkaramo. Drugačije i ne bismo ponekad, ali samo ponekad postajali svesni da smo mi odavno tu...ali ko će jos i o tome da razmišlja.
Bitno je da se sećamo dana kada smo važili za potencijale, hi, hi, hi...
Sećam se nastavnika iz matematike koji me je savetovao da upišem matematičku gimnaziju, a ne jezičku koju sam upisala jer ću se kako je rekao ''posle jezičke gimnazije sigurno odmah udati''. Taj proračun, pored svih ostalih perfektno tačnih pokazao se kao netačan. Mada, kad razmislim, ko zna, retko je grešio taj divni nastavnik...Možda sam jedno vreme i bila udata, a da to nisam ni znala. Jer (i namerno počinjem rečenicu sa ''jer'') bila sam mala. I sad sam mala, mala, manja od makovog zrna, ali i dalje sam kapacitet...hi,hi,hi naravno na stanici nekoj sve bleđoj i bleđoj, čini mi se u nedođiji...na putnom pravcu ka hm, nedefinisanom položaju levog centra.
I tako, slavimo mi Uskrs 2013. Cirkus u mojoj večitoj oazi sigurnosti, jedinom mestu za koje mogu da kažem da je moje, a nije moje već mojih roditelja. I pečemo jagnje...prvi pokušaj u mom i u zivotu mojih roditelja da tako nešto uradimo. Svima je bilo najblaže rečeno čudno sve to. Zamerke je imao jedino moj maleni koji je bio siguran da je u pitanju dinosaurus, a ne jagnje.
I sedeli smo, sedeli, sedeli, sedeli dok nismo počeli da jedemo. I ništa spektakularno, ali bilo je lepo, vedro, nasmejano, praznično...ali ne kristalno jasno. Prošetali su mojom glavom svi oni koji su u medjuvremenu napustili naše društvo. Oni koji nisu više tu, vladaju mojim mislima uvek pritajeno i na tren se pojavi neka pomisao na njih, brzo nestane i ponovo dodje. I tako me vrate na onaj osećaj ''kad sam bila mala''
I zapitah se...Čekaj, čekaj ''Kad sam BILA mala''. Au...Koliko li sam sada mala, kad sam tada, tako bistrih misli bila mala. Šta li je sada ovo?
Ima li nešto manje od tog famoznog makovog zrna? Kolike li su Lajbnicove monade... kako bih se slatko zavukla u jednu...pa da posmatram svet iz onih njenih očiju.

Ma, DOSTA! Rekoh sebi glasno, tako glasno da niko ne čuje. Moram da se vaspitavam kad niko drugi neće.
Opasni smo mi iz sedamdeset i neke. Opako čuvamo tajne. Ne govorimo nikome da smo mali, mali i da nam treba podviknuti s vremena na vreme. I zato ja rekoh DOSTA. I odmah mi se učini da je ipak trebalo da kažem jedno duuugo ''MUUUUUU'' (što je dobronameran savet mog profesora s faksa. '' "Kad nemate pojma šta biste rekli kažite jedno duže ''MUUUUU...'' umesto da pričate prazne priče'', govorio je.

I tako počeše da se bore moje DOSTA i moje MUUUUU, i vrti se dinosaurus na ražnju.
I evo šta sam ja, večiti potencijal odlučila.

Od danas mi se neće vući po policama knjige koje nisam pročitala do kraja jer se plašim da živim bez njih i jer se plašim  kraja, u svakom smislu.
Od danas neću brinuti o tome da li ću se makar još jednom u životu popeti na Akropolj...
I stadoh, odmah se uplaših.
Osećaj mi govori da su moje odluke detinjaste.

- Hajde, čik pridji onoj tamo knjizi...Ha,ha,ha, sutra kažeš?
- Ma nemoj. Hajde sada. Čik.
- A kada ćes to da odeš na Akropolj, potencijalu? Ha, ha, ha...Da, da..Only in your dreams!

 E, evo je tridesetosmica. Do you need a drive? Neka, sačekaću još malo.

Ma sta ja pricam. Koga čekam, gde ću...

Zamirisa dinosaurus.
Raduje mu se moje dete.

I trebalo je skupiti snage i reći tada ''Ma, bitno je gde ću njega odvesti''.
Trebalo je malo slagati sebe, sakriti monade u džep i reći to glasno u sebi.

Ipak sam dozvolila da očigledna istina obasja moje biće.
Istina je da on sada zna kuda ide, kao i ja što sam znala kada sam bila mala, ali veća od makovog zrna.

I kakve veze imaju Uskrs, knjige i Akropolj?

Sada ovako na trenutak malo veća, mogu samo da kažem, hvala Bogu pa ovaj tekst nikada neće biti obavezna literatura nikome. Niko neće morati ni da tumači šta je sve ovde smućkano i poslato u elktronski svet. A nije da ne bih volela.

I eto, opet postadoh mala, mala, toliko mala da mi dodje da se sad spremim i odem u ''školsko''.
Ovo poslednje razumeće samo oni rodjeni sedamdeset i neke u nedodjiji i koji me dobro vide i kada sam manja od tog glupog makovog zrna.
Jedno znam, moje žvrljotine su im svima drage.

среда, 9. јануар 2013.

Nedovrsena prica ili ''e, jebi ga''

Nedovrsena prica ili ''e, jebi ga''

Kada su tu, tu su, kada ih nema, tako dugo i bolno ih nema...

     Jurcala sam za svojim malim dvogodisnjakom, prosle godine negde bas u ovo vreme. Lazem. Bilo je to u novembru, slavio se Djurdjic, u kuci koju od malena smatram svojom drugom kucom. I svaka slava licila je na Ivkovu, Nije joj bilo kraja, a cesto ni pocetka.
     Izmaknuti od gomile gostiju, pricali smo. Njegova omiljena tema koja je uvek uspevala da ga oraspolozi. Vojska. Mozda nije slucajno jer i ime koje je nosio bilo je poslveceno slavljenu vojske ili vojnistva. Bio je od onih neposlusnih u svemu, pa  cak i u toj strogoj vojnoj disciplini. Ipak, te noci poceo je da prica pricu koju do tada nisam cula.
   A bilo ih je dosta. meni najmilija je ona koja je vezana za dan kada sam rodjena. Kada su tada mladom vojniku na odsluzenju vojnog roka u Sloveniji javili za rodjenje male Ivane, slavilo se do zore u kafanama nekog tamo slovenackog mestasca. Hm, uvek mi je bilo drago da slusam tu pricu. I pred kraj price zavrsnicu autora ''Mislili su da mi se rodila cerka". Ko zna, mozda zato, uvek neka briga vezana za mene isijavala je iz njegove duse.
   A bila je opasna, opasnija da ne moze biti.
   Cas dobra, plemenita, puna razumevanja, cas preterano tvrdoglava, ostra. Nije se znalo kad ce koja strana isplivati. Uvek van svih proseka, uvek mimo ostalih, uvek drugacije od drugih. 
    Stavovi potkovani suvom logikom kojoj ni ja (utrenirani filozof) nisam mogla da pariram, a oni koji zive bez filozofskog treniranja mislili su da su u debatama sa ''slovenacko-sumadisjkim'' vojnikom pobedili jer su rekli ono sto svaki normalan covek misli. A sto to nema veze sa logikom nije bitno. Tako sse zivi i tako je pametnije. I cesto su i stvarno svi ostali izgledali pametnije. Bili su obrijani, imali zdravstvenu knjizicu, jeli tri puta dnevno. On je najcesce bio neobrijan, pusio drinu i gledao kroz prozor vrata sa svoje fotelje. A ideje su samo navirale. Mi ostali, vecito uplaseni od svega i svacega ili smo odobravali ili cutali. Ima i onih koji se nisu slagali sa njegovim idejama. Nije im bilo lako, ali oni su ga najvise i impresionirali. 
      Jedna od tih ideja je i razvijanje posla na sumarickom jezeru. Pomislih, ma ko ce tamo da kupuje bilo sta. Gde sad na jezero? Sta prica?  Sada vidim da je i to bila dobra ideja. Mada nerealizovana, kao i mnoge druge. Bilo je i onih uspesnih i realizovanih, kako kaze moj ju-n-ak toliko uspesnih da me plase. Da, plasio ga je uspeh u poslu. ''Ne volim sto me 'oce pare. To nije dobro. '' 
      ''Pilko, daj jos jedno pivo'' je recenica koju kad izgovorim u sebi, uspevam da ga se setim u potpunosti. Ponekad mislim da smo ga svi po malo razmazili. Nase dete od 60 godina. Mog ju-n-aka.
     I sada cesto sedim u tom delu sobe, bacim pogled u pravcu u kom je on gledao svakoga dana, godinama. Pokusavam da shvatim, kako je taj, sasvim obican vidik, dvoriste, ulica i kuca preko puta bio dovoljan da ne mrdajuci preterano, bude u toku sa svim desavanjima, cak i da nazre kako se mi, njegovi rodjaci osecamo u situacijama koje su nas snasle. Sad moj ju-n-ak kao da lici na andjela. Volimo da mislimo tako o dragim osobama. Mozda i stvarno u svakom od nas cuci po neki andjeo. Negde ga ima vise, negde manje. Nekad ga ljudi osete, nekad ne. Moj ju-n-ak je bio izmedju crnog i belog. Bio je sve, ali ne siv. Crna nijansa najcrnjeg, i bela koja zasenjuje i oci i misli. 
    Najbolji trenuci...Hm, kad vam On zatreba. Osmehnuce se i dati celog sebe. Obicno ljudi koji pomazu drugima to cine uz neki makar i minimalan osecaj nadmoci. U ovom slucaju toga nije bilo. Obozavao je da ...Ma kao da zivne kad je nekome potrebna njegova pomoc. I obavezno uz neku foru, ja bih rekla frajersku. Da frajer je moj ju-n-ak. 
   Taj frajer je dobro crtao. Tehnicki dobro i precizno. U vojsci je vec i pre zakletve bio u pritvoru, ostalo mi je nejasno zbog cega tacno. Verovatno nije bilo za moje usi. 
    Pomogao je u crtanju nekih tehnikalija vojnickih, pa je od pritvorenika, zatvorenika, sta li vec, dobio rapidograf i crtao sve i svasta u vojsci i provodio se dobro. To sam uspela da cujem dok sam jurcala za malim dvogodisnjakom na ''Ivkovoj slavi'' 2011. Nije je ispricao do kraja. Mislim da ima jos nesto bas zanimljivo i da je to bio samo uvod, ali ostace neispricana. 
   Cesto mislim na to, na tu pricu. 
    Odglumili smo poslednji razgovor. Cucala sam pored njega i kao ozbiljno smo pricali kako se ophode medicinske sestre prema njemu. Bio je bas pricljiv. Ispricao je kako je odrzao bukvicu jednoj ''starijoj'' koja se pravi vazna, a nije promenila rukavice kada je prisla njegovoj postelji.  Polunasmejani smo o tome pricali. Bilo je tiho i cudno. Licilo je na njega, ali mozda i nije. Ili mozda ja nisam bila ja, jer sam znala ono sto on tada nije znao. Da mozda polsednji put pricamo. Na svu srecu nismo. Potrajalo je jos koji dan. Dovoljno da kaze nekoliko recenica koje su ON, a za koje bi me verovatno ''umlatio'' kada bi znao da bih ih javno podelila sa svima. Recicu samo da su dovoljno ostre, bezobrazne, licne i upecatljive kakav je bio i on. 
   Imao je i neke koje je koristio kad bi se zezao. Oni koji ga znaju setice se i boje njegovog glasa kada cuju reci ''zgebe, pilko, strava, mlogo (kao mnogo),e, jebi ga, ne znas ti nista, dajko, caro''.
   A cara, cara je posebna prica.
I ode on. Jebi ga. Bas nedostaje.