Странице

уторак, 19. јул 2011.

Decak koji smeta

     Obična  popodnevna šetnja sa bebom i prijateljima. Naime, trebalo je da bude obična i zaboravljena narednih dana, ali... Mučio me je danima utisak koji se učaurio u mom polupraznom ili prepunom mozgu, ne znam već šta je od ta dva. 
 Čudan odsjaj sunčanih zraka u kome se tog dana, tiho i neprimetno, kupalo neugledno i jedino igralište za decu na području "iza nadvoznjaka" u Kragujevcu. To je ukratko slika koja je trebalo da ostane jedina asocijacija na prohladan julski dan. Ali, nije.
     Veliki tobogan, tj. veliki sa stanovista moje bebe, srecom ili po necijem racionalnom planu, uradjen je po svim propisima. Ispod dela za spustanje klinaca ima peska...To je bila i jedina zanimacija moje male ljubavi, tako da sam konacno mogla da odahnem i opustim se cuceci pored njega i jednostavno ne radeci nista.  Taj polutrans (nicim izazvan i neplaniran) trajao je nekoliko minuta. Kako to obicno biva, neko je zapoceo razgovor. 
        Fina, tiha i cini se kulturna zena srednjih godina. Dobro, nece mi biti naporno da pricam o uobicajenim stvarima, pomislih. Dovoljno su lepe sve ove boje dana, i Joca je dovoljno miran da me nista nece iznerviati ili smoriti. 
           Decak kojeg je pazila ta zena, popeo se na tobogan.  Kao i svaka zastitnicki nastrojena novopecena majka, uzurbano pilazim svojoj bebi, ne bih li je sklonila sa mesta na koje ce nasmejani decak neminovno doskociti pri spustu. Pritom, imam potrebu da objasnim mom decaku, Joci da ce se posle spustiti i on ako zeli. 
           Recima -On slabo govori, prekinut je moj pokusaj uspostavljanja komunikacije sa nasmejanim crnokosim decakom koji se konacno spustio niz tobogan. ne znam zasto mi je bilo neprijatno. Nisam mogla to da znam unapred. Kao da me je bilo sramota jer moj mali dvogodisnji  brbljivko ne zatvara usta, ponavljajuci, skoro savrseno dobro sve ono sto sam mu minut pre toga objasnjavala. Dobro, izvezbace, pa ce i on govoriti. 
            Tesko da ce biti tako, rece lepuskasta zena za koju sam mislila da mu je majka, a ispostavilo se da je baka. Vec postidjena od gluposti svoje prethodne recenice, resih da vise nista ne komentarisem. Vise i ne znam da li sam rekla Bravo kada se spustio, cini mi se da jesam. Ono sto znam je da me je decak pogledao i nasmejao se. Izgledao je srecno. Laknulo mi je, ne znam ni sama zasto. Zasto ne bi bio srecan, na igralistu je, na toboganu. Pa i on je dete-na brzinu promislih sve to u  dok je njegova baka vec pocela da prica o nekim drugim problemima svoje porodice. Brzo su me okupirale te price i poceh da mislim na ono sto ona prica. Odjednom, zena zabrinuto pogleda u daljinu i poce da doziva svog unuka koji je otrcao dvadesetak metara dalje, za grupicom vesele dece koja su se niotkuda pojavila kao prolecni leptirici. Pokusavali su da sutiraju loptu... Koliko sam mogla da vidim i skapiram, cini se da su hteli da se podele u dva tima. Decak sa tobogana je trckarao oko lopte i sutirao je, cas gore, cas dole. Deca su pocela da se nerviraju. Smeta im, rece zena i ubrzano krenu  ka njima. Pozvala je decaka i nakon neoliko trenutaka videla sam da napustaju tu grupu dece.Vratili su se ponovo do nas. Objasnila mi je da on ide u specijalnu skolu. Pitala sam - Pa zar nije  poceo taj projekat inkluzije, da svi idu zajedno u skole, cak i u vrtice. Rekla je - Ma kakvi, znas kolika ti veza treba za to. 
       Otisli su ubrzo nakon toga. Gledala sam za njima. Decak je i dalje veselo trckarao. Radosni ritam njegovog skakutanja na tren me je osokolilo. I pomislih - Ne, nije tuzan iako ga ne prihvataju. 
      Danas, skoro mesec dana nakon tog dogadjaja, ne znam, cini mi se da me njegov nevin osmeh rastuzuje. Rastuzuje me sto ne znam kako da postanemo bolji ljudi, bolje drustvo. Ne znam kako da naucimo nasu decu humanosti i dobroti. Ne znam kako da se svi potrudimo da sacuvamo osmehe decaka i devojcica koji "smetaju". Kako kad tamo nekim klincima on vec smeta, pa se bune kada on pridje da se igra? Kako kad mu je potrebna veza da bi se upisao u obicnu skolu?
     Za to vreme, moj maleni Joca je svojim rucicama ocistio ceo tobogan od peska. Pohvalila sam ga, poljubila i uzdahnula. A u stvari, pomislila sam "Odakle i kako da pocnem da te ucim..."  U nadi da ce on biti od onih koji znaju da za svakoga ima mesta i da niko ko zeli da se igra ne smeta.